Prije nekoliko godina, moj život je bio sasvim običan, rutina je tekla svojim tokom, i vjerovao sam da su svi naši odnosi stabilni i iskreni. Moja žena često odlazi kod komšinice Zlate, pa nisam ni obraćao pažnju na njene odlaske. Smatrao sam da je to jednostavno njeno vrijeme za druženje.
Sve se promijenilo jedne večeri prije dvije godine. Nazvalo me društvo da izađemo na pivo, a kako je ona zaboravila mobitel, popeo sam se do Zlatinog stana da joj prenesem poruku. Nisam očekivao ništa neobično. Međutim, kada mi je Zlata otvorila vrata, rekla je, pomalo uz osmijeh, da moja žena nije kod nje, već kod komšije koja živi prekoputa. Te riječi su me pogodile kao grom iz vedra neba.
Osjećao sam kako me preplavljuju ljutnja, sramota i nevjerica. Sve mi se odjednom srušilo – povjerenje koje sam godinama gradio i slika naše veze koju sam imao u glavi. Bio sam toliko potresen da sam zamolio Zlatu da uđem i malo se osvježim. Trebalo mi je vremena da shvatim što se zapravo događa.
U trenucima bijesa i bola pomislio sam na razvod, ali nisam mogao povući taj potez. Moja djeca su mi sve na svijetu, a razvod bi bio ogroman udarac za njih. Bojao sam se kako bi to uticalo na njihov život, na njihov osjećaj sigurnosti. Oni vole i mene i nju, a ja sam znao da će, bez obzira na sve, taj njihov svijet biti narušen ako donesem naglu odluku.
Od tada, često se pitam kako nastaviti dalje. Da li je moguće preći preko svega, pronaći snagu za oproštaj ili se suočiti s istinom i krenuti novim putem? Svakodnevno se borim između onoga što osjećam i onoga što mislim da je najviše
No comments:
Post a Comment